Kao uraru muški sat mi je svetinja

Ja sam urar više od 40 godina, a ako ćemo uzeti u obzir i školu, onda se time bavim i duže. Godine 1969. sam krenuo na taj zanat, bio sam 3 godine na tom zanatu, a poslije toga sam kod istog majstora radio još dvije godine, a onda sam imao jednu malu pauzu, iako sam i tada radio privatno u Rijeci. Zato vam je valjda jasno zašto je muški sat meni sad već u krvi.

Kad sam se vratio iz Rijeke, otvorio sam svoju radnju u Ključu, gdje sam radio nekih 10-ak godina dok nas rat nije pomjerio. I mene je pomjerio u Doboj, gdje sam otvorio svoju malu radnjicu. Tu radim već nekih 24 godine i muški sat mi je svaki dan u fokusu posla. 

Godine 1969. je počeo moj zanat, to je bilo u vrijeme Jugoslavije kada je postojala Škola učenika u privredi i tu su bili zanati. U to mjesto su dolazili iz Banja Luke, Sarajeva, a zanati su bili za urara, frizera, automehaničara, autolakirera – svi zanati su bili zastupljeni u tim centrima. Moj zanat, urar, je bio rijedak, i onda sam ja morao da nađem sebi privatnog majstora kod kojeg sam išao na praksu. Prvi pravi muški sat sam vidio tek kod majstora.

Kod nas je bio jedan Miroslav iz Prijedora, taj urar je bio u Ključu tako da sam ja jedan dan išao u školu, a jedan dan na praksu i to je trajalo 3 godine, a onda sam još dvije godine, 1973. godine  bio kod njega, radio sam u radnji. Kod njega sam i prvi muški sat rastavio i opet sastavio.

Godine 1975. sam otišao u Rijeku, radio sam malo u jednoj firmi koja se zvala “Sigurnost”, a onda sam išao malo do Trsta, kupovao sam dijelove, alate, pincete, lupe i te stvari, pripremao sam se da jednog dana otvorim svoju radnju i da mi muški sat bude opet glavna stvar u radnom danu.


Kad su satovi stvar kolekcionarstva

Netko skuplja salvete, netko poštanske marke, a netko ljubavne afere – za mene su satovi to što me zanima i moja kolekcija nastaje malo po malo već proteklih 15 godina.

Nalaze se tu različiti satovi, a imam 3 svoja Darwil sata. Jedan koji mi je posebno drag je Darwil koji sam kupio od prijatelja u osnovnoj školi. Nikad nisam volio pozlaćeni Darwil, nego uvijek u bijeloj boji.

I još jedan sat mi je posebno drag,  njega sam uzeo od prijatelja, koji je i automatik, i ima dan i datum, i dan piše ČET, što znači četvrtak. Dan je rađen na našem jeziku što je pokazatelj da su ti satovi bili rađeni ciljano za naše tržište. On ima i gravuru na stražnjoj strani, piše posebna posveta. Sat je od prijatelja, i naslijedio ga je od oca.

Druga dva sata sam kupio na sajmovima antikviteta. Platio sam ih otprilike 20-30 Eur. Ovi moji satovi nisu u nekom ekstremno dobrom stanju, jer su prije toga bili nošeni, a ja sam ih nosio i nisam ih nešto mnogo čuvao.

Darwil je kao i mnogi satovi iz tog vremena imao jednu malu manu, a to je kućište koje je bilo rađeno od kroma, odnosno od mesinga pa je bilo kromirano. Od nošenja na ruci, kiselina od znoja ga je nagrizala i onda su ti satovi izgledali istrošeno jer su se ta kućišta ljuštila.

Darwil od mog susjeda je izgleda rađen od čelika, piše na poklopcu da je stainless steel, što znači da je sve od čelika. Ranije je bio poklopac uvijek od čelika, da ne bi hrđao, ali kućište sata je bilo od mesinga. To je bilo čak i kod Omikrona, i kod Marvina i kod većine proizvođača su tad satovi imali mesingana kućišta. Jedino proizvođači kao što su Omega i Longines nisu imali ta jeftinija kućišta.