Ženski i muški satovi kakvi su popularni danas

Ako niste malo ulazili u tu temu dublje kao ja, onda sigurno niste svjesni kako se uloga koji su imali ženski i muški satovi nekada vrlo jako promijenila do današnjih dana.

Ženski i muški satovi kakvi su popularni danas

Nekada je bilo interesantno da sat bude što tanji, a danas je to sve veliko, neki ženski i muški satovi vas čak mogu i povrijediti. Što se tiče cijene, različiti su zahtjevi. Imate ljude koji traže sat za 200 do 300 kuna maksimalno, imate one koji traže sat za 2000 do 3000 kuna, a imate i one koji traže sat čak i preko 20 000 kuna. Najviše ima ovih iz srednje klase i ove jeftine varijante.

Dame vole da mijenjaju satove, da imaju po 10 satova, ali isto tako vole imati i kvalitetan sat. Muškarci isto tako vole malo glomaznije satove. Omladina koja nije u mogućnosti kupiti nešto skupo, voli jeftinije satove, ali da lijepo izgledaju. Ovi stabilniji vole da je to nešto kvalitetno i oni uglavnom pitaju šta uzeti. Traže preporuku.

Rangovi u koje možete podijeliti ljude su postojali i prije kao što postoje i danas. Kod nas je u Sarajevu bila radnja u kojoj su se prodavali ženski i muški satovi koji su koštali po nekoliko tisuća Eura, međutim naše tržište to slabo podnosi, ne znam da li još uvijek postoje. Kod nas morate imati prosječan sat.

A ovi jeftiniji ženski i muški satovi, mi to u svojoj radnji ne želimo prodavati, to je roba s placa kako se kaže s kojom mi ne želimo imati doticaja. Što se tiče potrošnje, u socijalizmu je bilo malo više srednjeg staleža. Srednji stalež i radnička klasa je mogla sebi priuštiti dobar sat za ono vrijeme. Danas imate 10% onih koji su izuzetno bogati, onda imate srednji stalež koji mora paziti na financije i ove koji nemaju ništa, kod njih su popularni ovi ženski i muški satovi s placa.


Kao uraru muški sat mi je svetinja

Ja sam urar više od 40 godina, a ako ćemo uzeti u obzir i školu, onda se time bavim i duže. Godine 1969. sam krenuo na taj zanat, bio sam 3 godine na tom zanatu, a poslije toga sam kod istog majstora radio još dvije godine, a onda sam imao jednu malu pauzu, iako sam i tada radio privatno u Rijeci. Zato vam je valjda jasno zašto je muški sat meni sad već u krvi.

Kad sam se vratio iz Rijeke, otvorio sam svoju radnju u Ključu, gdje sam radio nekih 10-ak godina dok nas rat nije pomjerio. I mene je pomjerio u Doboj, gdje sam otvorio svoju malu radnjicu. Tu radim već nekih 24 godine i muški sat mi je svaki dan u fokusu posla. 

Godine 1969. je počeo moj zanat, to je bilo u vrijeme Jugoslavije kada je postojala Škola učenika u privredi i tu su bili zanati. U to mjesto su dolazili iz Banja Luke, Sarajeva, a zanati su bili za urara, frizera, automehaničara, autolakirera – svi zanati su bili zastupljeni u tim centrima. Moj zanat, urar, je bio rijedak, i onda sam ja morao da nađem sebi privatnog majstora kod kojeg sam išao na praksu. Prvi pravi muški sat sam vidio tek kod majstora.

Kod nas je bio jedan Miroslav iz Prijedora, taj urar je bio u Ključu tako da sam ja jedan dan išao u školu, a jedan dan na praksu i to je trajalo 3 godine, a onda sam još dvije godine, 1973. godine  bio kod njega, radio sam u radnji. Kod njega sam i prvi muški sat rastavio i opet sastavio.

Godine 1975. sam otišao u Rijeku, radio sam malo u jednoj firmi koja se zvala “Sigurnost”, a onda sam išao malo do Trsta, kupovao sam dijelove, alate, pincete, lupe i te stvari, pripremao sam se da jednog dana otvorim svoju radnju i da mi muški sat bude opet glavna stvar u radnom danu.