Ja sam urar više od 40 godina, a ako ćemo uzeti u obzir i školu, onda se time bavim i duže. Godine 1969. sam krenuo na taj zanat, bio sam 3 godine na tom zanatu, a poslije toga sam kod istog majstora radio još dvije godine, a onda sam imao jednu malu pauzu, iako sam i tada radio privatno u Rijeci. Zato vam je valjda jasno zašto je muški sat meni sad već u krvi.

Kad sam se vratio iz Rijeke, otvorio sam svoju radnju u Ključu, gdje sam radio nekih 10-ak godina dok nas rat nije pomjerio. I mene je pomjerio u Doboj, gdje sam otvorio svoju malu radnjicu. Tu radim već nekih 24 godine i muški sat mi je svaki dan u fokusu posla. 

Godine 1969. je počeo moj zanat, to je bilo u vrijeme Jugoslavije kada je postojala Škola učenika u privredi i tu su bili zanati. U to mjesto su dolazili iz Banja Luke, Sarajeva, a zanati su bili za urara, frizera, automehaničara, autolakirera – svi zanati su bili zastupljeni u tim centrima. Moj zanat, urar, je bio rijedak, i onda sam ja morao da nađem sebi privatnog majstora kod kojeg sam išao na praksu. Prvi pravi muški sat sam vidio tek kod majstora.

Kod nas je bio jedan Miroslav iz Prijedora, taj urar je bio u Ključu tako da sam ja jedan dan išao u školu, a jedan dan na praksu i to je trajalo 3 godine, a onda sam još dvije godine, 1973. godine  bio kod njega, radio sam u radnji. Kod njega sam i prvi muški sat rastavio i opet sastavio.

Godine 1975. sam otišao u Rijeku, radio sam malo u jednoj firmi koja se zvala “Sigurnost”, a onda sam išao malo do Trsta, kupovao sam dijelove, alate, pincete, lupe i te stvari, pripremao sam se da jednog dana otvorim svoju radnju i da mi muški sat bude opet glavna stvar u radnom danu.